LSD

Zario prste u grudi, snažno ih otvorio, izvadio srce, crno smežurano, ružno i smrdljivo. Oprao ga u hladnom potoku. Treba li ga otkuhati? Hoće li se skupiti od pranja, poput starog pulovera? Smije se glasno, nekontrolisano. Srce je čisto, hladno, zdravo, teletina? Je li bolje prženo u tavi, ili na šišu? Ipak ga svezati za čelo paukovom mrežom i letjeti otvorenih prsa, iz kojih lipta tamna krv.

Opet u čeličnoj kutiji, bez prozora i vrata, ulaza i izlaza, gdje svaka riječ se prolama u eku milion puta. Jedna riječ hiljadu jezika? Čijih jezika? Njegovih jezika? Kako stanu u jedna usta? Poput buketa. Buket jezika nije lijep. Hor jezika u čeličnoj kutiji izvode dosadno djelo samokritike, samouništenja. Poput onog crvenog dugmeta sa poklopcem.

Pritisneš dugme i samouništiš se. Zaleti se na zid kutije, ona zvoni, kao crkva Notre Dame. Vala i jest ko zvonar crkve Notre Dame. Izobličen, degenerik, defektan i debilan u svom pravom liku, a još debilniji kad zavoli. 

Čuje svoje urlike, kojima nešto želi da kaže, ali je nerazumljivo. Da proba znakovnim jezikom kojeg ne zna? Vrijedi pokušati. Maše rukama, nerazumljivo urliče, poput nakaznog leptira.

Nakazni degenerični leptir otvorenih prsa iz kojih lipta tamna krv, sa, svezanim za čelo, skupljenim i svježe opranim srcem, sa buketom jezika koji nije lijep, leti u čeličnoj kutiji, urla i maše krilima kojih nema, pokušavajući da pojasni da boli. 

Boli majku mu degeneričnu leptirovsku.